Krenula sam na put...Tamo...u Kruševo, na sveto mjesto, u grad gdje Nebo ljubi zemlju. Nakon pet bolnih godina skupila sam snagu i odlučila otići, da kleknem pokraj Anđela, da Mu se poklonim i zahvalim za sve. Za svu ljubav i dobrotu, divotu Njegove čiste duše. Duše koja je zračila i koja još uvijek zrači oko nas ljubavlju što se duboko urezala u srca i duše svih nas. U meni i radost i tuga i bol i suze, beskrajna ljubav i čežnja da se stopim s Njegovim putevima kojima je prolazio. Sa sobom ponijela sam Srce, našu sliku koja će Ga tamo zaogrnuti svim našim emocijama, suzama, ljubavlju... U očima suze, radost... tuga... ispreplitali su se osjećaji... osjećala sam Tošu snažno uz sebe. Njegovu toplinu i blizinu koja se stapala u svemu i kroz sve oko mene.
Ušla sam u autobus sa mnom i naša slika, dio nas svih sa bloga, dio naše duše i srca koje sam ponijela sa sobom da je nježno položim kraj Anđela što sniva. Još jednom pogledala sam nebo iznad Zagreba i znala da On bdije nada mnom u beskrajnu plavetnilu što se nadvijalo nad gradom. Najteži dio putovanja - prolazak pokraj mjesta sa kojeg je otišao u Vječnost. Skupila sam se u sebe, a kroz dušu kao da me strijela probola... Suze su mi tekle niz lice, nisam ih mogla suzdržati bilo mi je strašno teško a cijelo vrijeme osjećala sam Ga uz sebe. Stigla sam u rano jutro u Skopje u kojem su me dočekale Darja i Silva. Kada smo sjele u kombi koji je vozio prema Kruševu, na radiju Tošina pjesma "Da sum Zlato"... I jesi Zlato Anđele voljeni, najdivnije i najdragocijenije urezan u moju dušu, duboko, duboko kao znamen. U meni sve je gorjelo! Bila sam negdje između jave i sna... On u mojim mislima, duši... duboko, u najdubljem dijelu mene same.
Kruševo... Tamo još sve miriše na Njega. Sve odiše Njime u svemu i kroz sve! Udahnula sam toplinu ljubavi koja je dopirala iza svakog ugla. Udahnula sam taj zrak! Na svakom koraku česme sa bistrom pitkom vodom. Imala sam osjećaj da ću Njega susresti na svakom uglu... osjećala sam Ga u svemu, nevjerojatnu blizinu koja me krijepila nevjerojatnom milinom. Gumenje... Nisam mogla suzdržati suze. Emocije potekoše... kao lavina. Boljelo je, jako je boljelo. Teško je suočiti se sa svime, sa grubom istinom, koja je odzvanjala u mojim mislima. Kleknula sam kraj Njega i u tišini poljubila Anđela što sniva. Zagrlila sam križ a u meni sve je jecalo. Primila sam ruku Njegove majke. Ruka joj je bila tako meka,topla... zagrlila sam ju čvrsto... dok sam grlila Njegovu nježnu Majku, Grlila sam i dio Njega. Zračila je nježnošću a toliko bola nosi u sebi, njena bol ne može se uspoređivati sa našom... Naša bol i suze samo su malena kap u moru naspram njezine. Njeno lice bilo je meko, toplo, nježno... Trudila sam se izdržati da se ne slomim zbog Njega, zbog nje. Jesam izdržala sam, a u meni duša je jecala! Slamala se, jako me boljelo! Njegov otac... pružio mi je ruku...Tako su divni , dostojanstveni a toliko boli! Krenule smo put Manastira... pješice... ostavivši roditelje da u tišini bdiju kraj svojega sina...
Križ... Stajala sam kod križa... na mjesti gdje je i Toše znao stajati rašireih ruku i satima meditirati stapajući se sa nebom, sa samim Bogom u molitvi. Njegova blizina... bio mi je tako blizu! Najbliže do sada. Nešto tako divno! Najbliže od najbližeg! Puhao je vjetar, sjalo je sunce. Osjećaj - mogu dotaknuti oblake. Osjećala sam Njega iznad sebe među oblacima kroz koje je virilo sunce. Stajala sam dugo sklopljenih očiju, udišući miris planinskog raslinja i cvijeća koje je tek procvjetalo. Raširila sam ruke kao što je to radio i On. Šaputala sam Njegovo ime, dozivala Ga u mislima stopljena sa svime, sa Njime. Zraka sunca pomilovala me nježno, osjetila sam toplinu i milinu koja se prožela protkala kroz cijelu mene i ponijela me visoko gore. Među oblake... U toj me zraci sunca pomilovala Tošina ruka. Kroz toplinu sunčeve zrake osjetila sam Njegov dodir mek poput povjetarca... Naš mi se Anđeo nasmiješio kroz sunce koje je virilo kroz oblake.
Manastir....Otvorile smo tri prozora sa svake strane po jedan i zajedno zaljuljale manastirsko zvono na vrhu. 33 puta za Njega, radi Njega, zbog ljubavi i boli, zbog svega što nam znači. Zvuk zvona rastakao se kroz otvorene prozore u odjeku kruševskog krajolika. Ujednačenim pomalo ritmičnim i dugim snažnim zvukom, koji mi je odzvanjao u ušima i nosio me negdje visoko iznad mene same. Poslije, još dugo u ušima, u meni, zvuk manastirskog zvona odzvanjao je poput jeke - kao da se cijeli univerzum ulio u dubinu mog bića... To je nešto što sam ponijela sa sobom i što ću nositi u sebi za vječnost! Toše, čuješ li? Vidiš li? Koliko Te volim!!! Sve tri noći nad Kruševom iskrilo je zvijezdano nebo koje je tako silno podsjećalo na Njega.
To jutro prije polaska, na Gumenju... suze su tekle niz moje lice... tekle su poput gorke rijeke... a najradije bih ostala tako - pokraj Njega ZAUVIJEK! Čula sam vlastite otkucaje srca kako udaraju... teško je, preteško ostavljati za sobom Kruševo i Kuševske ulice. Mjesto gdje sam dušom poljubila Anđela... Naše Srce - sliku koja je ostala bdjeti svom ljubavlju kraj Njega. Sivi oblaci nadvijali su se nad Kruševom koje sam ostavljala za sobom...bol u meni i Sunce koje sam ponijela sa sobom... Vozila sam se prema Skopju... U Prilepu sam još jednom pogledom poljubila Njega, stojeći kraj mozaika na trgu sa suzama u očima.
Povratak... ponovno prolazim pokraj mjesta sa kojeg je otišao u Vječnost... Prolazim sa boli, sa svom svojom ljubavi i svim utiscima, sa Suncem u meni... a suze teku. Trebali su mi dani da dođem k sebi, da saberem sve svoje emocije koje su se ispreplitale... U suzama sam ispijala po gutljaj vode sa kruševske česme, koju sam ponijela sa sobom na put da okrijepim ranjenu i bolnu dušu koja nikada neće zacijeliti. Pronalazim Ga u svakom uzdahu vjetra, u tišini čujem Njegov glas... Njegov šapat... osjećam Njegov dodir među oblacima u zrakama sunca na blagom povjetarcu... Kruševo - grad gdje Nebo ljubi zemlju, urezalo se u mene duboko! Nedostaješ mi Anđele! Toliko mi značiš, toliko Te puno, beskrajno volim kao što si i Ti volio nas! Zauvijek si Anđeo u mojoj duši. Svaku sekundu, svaki tren, sat... sa mislima i ljubavlju za Tebe se budim. Volim Te dok spavam, dok sanjam, Volim Te u svakom trenu, Toše! Dušo moje duše, Srce moga srca, Vječna moja inspiracijo...
zauvijek voljeni, neprežaljeni Toše!
Napisala: Iris Rosewell

(klikni na sliku za veću sliku)